Odluka je pala u utorak navečer, negdje između treće epizode serije koju sam već gledao i scrollanja po Instagramu. Gledao sam fotografije prijatelja s egzotičnih plaža, parove koji se smiješe ispred Eiffelovog tornja i grupe kolega na team buildingu. A ja? Ja sam čekao. Čekao sam da netko bude slobodan, da netko uštedi dovoljno novca, da se nečiji godišnji poklopi s mojim. I tada mi je sinulo: ako budem čekao druge da bih vidio svijet, vjerojatno ću ga vidjeti samo na ekranu svog mobitela.
Tako je započela moja avantura. Prvi put sam odlučio isprobati solo putovanja. No, unatoč početnom naletu hrabrosti, nisam bio spreman odmah kupiti kartu u jednom smjeru za Bali. Trebalo mi je nešto “sigurnije”, testna vožnja za moju zonu komfora. Odabrao sam vikend putovanja kao idealan format za prvi pokušaj, a umjesto potpunog soliranja u nepoznatom gradu, odlučio sam se za organizirana autobusna putovanja.
Strah od praznog stolca
Moja najveća kočnica nije bila logistika. Strah me bilo društvene neugode. Zamišljao sam najgori mogući scenarij: ulazim u autobus, a tamo su svi već u parovima ili veselim grupama koje se poznaju godinama. Vidio sam sebe kako sjedim sam, gledam kroz prozor tri sata u tišini, dok se iza mene ori smijeh. Bojao sam se onog trenutka u restoranu kada konobar pita: “Samo za jednog?”, dok se cijela dvorana okreće prema meni s onim sažalnim pogledom “jadnik, nema nikoga”.
Statistike zapravo govore suprotno od mojih strahova. Prema podacima iz 2024. godine, čak 58% putnika izrazilo je želju za solo putovanjem, a trendovi za 2025. godinu pokazuju da se taj broj penje na preko 62%. Zanimljivo je da gotovo četvrtina solo putnika iz Hrvatske (oko 23%) bira upravo grupna putovanja kao svoj prvi korak. Nisam bio jedini “čudak” koji se boji samoće, bio sam dio rastućeg globalnog trenda ljudi koji uče uživati u vlastitom društvu.
Digitalni štit i tišina
Dan polaska stigao je brže nego što sam se nadao. Putovanja iz Zagreba obično počinju rano ujutro, dok je grad još u polusnu. Stajao sam među nepoznatim ljudima s ruksakom, osjećajući se kao prvašić prvog dana škole. Kada je autobus stigao, ušao sam nesigurno, tražeći svoje mjesto. Naravno, odmah sam izvadio mobitel. To je naš moderni “sigurnosni štit” – ako izgledaš zauzeto tipkanjem, nitko neće primijetiti da si zapravo prestravljen.
Atmosfera je bila mirna, ali primijetio sam još nekoliko ljudi koji su, poput mene, sjedili sami i revno proučavali svoje ekrane. Svi smo igrali istu igru “pretvarajmo se da nam je super što smo sami”. No, kako je autobus odmicao od Zagreba, taj digitalni štit počeo je popuštati. Shvatio sam da su autobusna putovanja specifična – taj zatvoreni prostor i zajednički cilj (destinacija) prirodno stvaraju osjećaj zajednice, čak i ako nitko ne progovori ni riječ.
Snaga malih razgovora
Preokret se dogodio na prvoj pauzi za kavu. Stajao sam u redu ispred aparata, a žena iza mene je prokomentirala: “Nadam se da će kava biti bolja od ove kiše koja nas prati.” Bio je to jednostavan, banalan komentar, ali “probio je led”. Odgovorila je na moje pitanje o destinaciji i ubrzo smo shvatili da nam je ovo oboma prvi put da putujemo solo.
U tom trenutku, sav onaj pritisak je nestao. Shvatio sam ključnu istinu o grupnim putovanjima: ljudi koji idu na ovakve ture su po prirodi otvoreni. Svi smo tu iz istog razloga – želimo vidjeti nešto novo. Kada putuješ s najboljim prijateljem, često ostaješ zatvoren u tom “mjehuriću” dvoje ljudi. Kada si sam, tvoj mjehurić je otvoren i poziva druge unutra.
Od stranca do dijela ekipe
Do drugog dana, situacija se potpuno promijenila. Više nisam bio “onaj koji putuje sam”, bio sam dio grupe. Razgovori su tekli spontano – od preporuka za najbolji gelato u Firenci do dijeljenja punjača za mobitel. Iznenadilo me koliko je lako povezati se s ljudima kada imate zajedničko iskustvo.
Grupna putovanja nude savršen balans: imaš osiguranu logistiku i društvo za večeru, ali i dalje zadržavaš slobodu da se u bilo kojem trenutku povučeš, staviš slušalice i uživaš u gradu na svoj način. To je sloboda koju rijetko imaš kada putuješ s nekim koga poznaješ i čijim se željama stalno moraš prilagođavati.
Vatreno krštenje
Ako se dvoumite, moj savjet je jasan: počnite s malim. Vikend putovanja su idealna jer su “niskog rizika”. Traju dovoljno kratko da, čak i ako vam se ne svidi, znate da ste za 48 sati ponovno u svom krevetu. No, realnost je da takva putovanja prođu u trenu. Često su to putovanja Europa destinacijama poput Budimpešte, Praga ili Beča, gdje je sve blizu, a program je dovoljno ispunjen da nemate vremena za razmišljanje o samoći.
Kratko trajanje uklanja onaj strah od dugotrajne izolacije. To je kao “speed dating” s konceptom solo putovanja. Ako preživite vikend (a hoćete, i vjerojatno ćete uživati), dobit ćete nevjerojatnu dozu samopouzdanja za nešto veće.
Što bih danas napravio drugačije?
Gledajući unatrag, moja najveća pogreška bila je prevelika priprema za “obranu od samoće”. Ponio sam tri knjige, napunio tablet serijama i uzeo najdeblje slušalice koje imam. Na kraju nisam pročitao ni deset stranica. Savjetovao bih svakome tko prvi put ide sam: ostavite slušalice u torbi barem prvi dan. Budite dostupni za razgovor.
Također, bio bih opušteniji oko toga što drugi misle. Istina je da nikoga nije briga što si sam. Zapravo, mnogi ljudi koji putuju u parovima potajno zavide solo putnicima na njihovoj hrabrosti i fleksibilnosti.
Nije bilo kako sam očekivao
Moje prvo solo iskustvo nije bilo onako kako sam zamišljao. Nije bilo tužno, nije bilo neugodno i definitivno nisam bio sam. Najveća lekcija koju sam naučio jest da “solo putovanje” ne znači biti usamljen, već biti otvoren za nova poznanstva bez utega starih navika.
Mislio sam da idem sam kako bih testirao svoju izdržljivost. Na kraju sam shvatio da na ovakvim putovanjima zapravo nikada nisi sam, osim ako to baš čvrsto ne odlučiš biti. Dobio sam novo samopouzdanje, nekoliko novih kontakata u imeniku i, što je najvažnije, prestao sam čekati druge da bi moj život počeo. Ako se dvoumite, samo krenite. Prvi korak je najteži, ali on vodi do najljepših vidika – onih koje ste otkrili sami.
